Već 1984. godine, Nacionalni institut za mentalno zdravlje SAD-a objavio je knjigu “Usamljenost: Šta znamo i šta možemo učiniti” autora Roberta S. Weissa. Weiss je tada istaknuo da usamljenost može imati dvije forme: jedna se manifestira kao bolna praznina zbog nedostatka bliskih osoba, dok druga proizlazi iz osjećaja odbačenosti i izolacije unutar zajednice. Skoro četiri decenije kasnije, postavlja se pitanje, kako se naša percepcija usamljenosti promijenila?
Razvoj i sve veća zastupljenost individualističkih kultura u svijetu u značajnoj mjeri može biti važan faktor pri razmatranju ove teme. Individualističke kulture počivaju na individualizmu – ideji da je pojedinac prioritetniji u odnosu na grupu, kolektiv. Ovaj termin zapravo prvi put došao je od socijalnog psihologa, Geerta Hofstedea osamdesetih godina, koji ga je skovao tražeći suprotnost u odnosu na kolektivističke kulture. Suština individualističkih kultura, koje danas njeguje većina zemalja zapada jeste i oslanjanje na sopstvene kapacitete pojedinaca da savladavaju sve životne izazove.
U četrdeset godina od gore spomenute definicije, dogodilo se još značajnih društvenih promjena koje možemo posmatrati u kontekstu izmjene dinamike socijalnih, partnerskih i bračnih odnosa. Informacione tehnologije doživjele su nevjerovatan razvoj i ekspanziju, smještajući socijalne odnose u online sferu, oduzimajući im živi kontakt. Feministički pokret osnažio je poziciju žene kao ekonomski neovisne članice odnosa koja bi, teoretski, o valjanosti i trajanju odnosa trebala imati ravnopravan glas. Globalne migracije koje su češće i dostupnije nego u godinama ranije utiču na često kidanje bliskih i dugotrajnih odnosa. Određena mjera romantizacije a kasnije i komercijalizacije usamljenosti kroz popularnu kulturu takođe je potpuno zasebna tema o kojoj bi se dalo pisati poseban blog.
Samoća je nešto drugačije od usamljenosti – prema određenim autorima, to je pojava izolovanosti osobe od društva koju osoba sama odabire, dok je usamljenost posljedica društvene izolovanosti koja je osobi nametnuta i kojoj se osoba zapravo ne uspijeva prilagoditi, zbog čega potreba za društvom i druženjem ostaje nezadovoljena.
Ipak, važno je znati da je usamljenost nužan dio života (Heinrich & Gullone, 2006) i iskuse ga svi ljudi u različitom intezitetu u različitim dijelovima života. Usamljenost je dakle, uobičajeno iskustvo; čak 80% osoba mlađih od 18 godina i 40% osoba starijih od 65 godina izjavilo je da su barem ponekad usamljeni, pri čemu se nivo usamljenosti postepeno smanjuje tokom odrasle dobi i srednjih godina, a zatim ponovo raste u starosti (Hawkley & Cacioppo, 2010).
Usamljenost kao psihoterapijska tema dolazi u nekoliko različitih dimenzija, uključujuči naše socijalne vještine i kapacitete, ranija iskustva iz porodičnih, prijateljskih i partnerskih odnosa ali i moguća traumatska iskustva. Ponekad će se ljudi osjetiti usamljenima uz sve postojeće socijalne odnose koje njeguju, a ponekad će usamljenost biti rezultat nedostatka baš onog odnosa za kojim čeznemo. To je univerzalno iskustvo koje ipak može imati dubok uticaj na mentalno zdravlje pojedinca. U psihoterapiji, suočavanje s osjećajem usamljenosti često predstavlja važan aspekt poboljšanja mentalnog zdravlja. Razumijevanje prirode usamljenosti i izazova koje nosi može pružiti korisne uvide u podršku klijentima koji se nose s ovim osjećajem. Klijenti mogu istraživati korijene svoje usamljenosti, bilo da potječe iz nedostatka društvenih vještina, promjena u životnim okolnostima ili traumatičnih iskustava. Terapeut može pružiti podršku u razumijevanju i obradi tih iskustava kako bi se oslobodili od negativnih utjecaja na njihov emocionalni doživljaj.
Iako usamljenost može biti izazovna tema za obrađivanje, psihoterapija pruža siguran prostor za klijente da izraze svoje osjećaje bez osude ili kritike. Kroz terapijski odnos, klijenti mogu razviti dublje razumijevanje sebe i svojih međuljudskih odnosa, često otkrivajući nove načine povezivanja s drugima i izgradnje podrške u svom životu.
IZVORI:
Hawkley, L. C., & Cacioppo, J. T. (2010). Loneliness matters: A theoretical and empirical review of consequences and mechanisms. Annals of behavioral medicine, 40(2), 218-227.
Weiss, R. S. (1984). Loneliness: What we know about it and what we might do about it. Preventing the harmful consequences of severe and persistent loneliness, 3, 12.
psihoterapija.app 