Trauma je iskustvo koje može biti pojedinačno, ali takođe može imati širi uticaj na cijelo društvo. Postoji veliki broj istraživanja koja se bave razumijevanjem traume i metodama rada sa traumom, uglavnom iz individualne psihološke perspektive, fokusirajući se na unutrašnje iskustvo i dinamiku traume. Trauma, međutim, nije samo individualna psihološka pojava već i kolektivna. Cijele zajednice mogu biti traumatizirane, a dinamika traume ima kolektivne dimenzije koje utiču na tok globalne historije.

Kolektivna trauma je pojam koji se odnosi na emocionalnu patnju i štetu koja pogađa grupe ljudi, često kao rezultat zajedničkog iskustva traumatičnih događaja. Ovaj fenomen može biti posljedica prirodnih katastrofa, ratova, terorističkih napada, političkih represija ili drugih masovnih tragedija.

Kako se manifestuje kolektivna trauma?

Traumatično iskustvo probija kroz svakodnevnicu i ponavlja se. Traumatično iskustvo nije nešto čega se prisjećamo, već nešto što iznova proživljavamo. Iskustva traumatiziranih pojedinaca uključuju oboje – odsječenost od bolnog iskustva, ali i nevoljno ponovno proživljavanje događaja u flešbekovima, noćnim morama, visceralnom iskustvu događaja i tjelesnim simptomima. Kolektivno učestvujemo u dinamici traume i utišavanjem i otcjepljivanjem od neizrecivih događaja naše historije. Kada se suočavamo sa kolektivnom traumom, često se primjećuju zajednički obrasci ponašanja i reakcija u društvu. To može uključivati osjećaj gubitka identiteta, povećanu anksioznost, depresiju, osjećaje bespomoćnosti ili gnjeva, kao i promjene u društvenim normama i vrijednostima. Kolektivna trauma može dovesti do povećane podjele unutar društva, kao i do osjećaja izolacije i straha.

Za žrtve, sjećanje na traumu može biti adaptivno za opstanak grupe, ali i podiže osjećaj egzistencijalne prijetnje, što podstiče potragu za smislom i izgradnju transgeneracijskog kolektivnog ja. Za počinioce, sjećanje na traumu predstavlja prijetnju kolektivnom identitetu koja se rješava poricanjem historije, minimiziranjem krivice za nedjela, transformacijom sjećanja na događaj, „zatvaranjem vrata“ historiji ili prihvatanjem odgovornosti. Priznavanje odgovornosti često dolazi sa deidentifikacijama od grupe.

Kako se nositi sa kolektivnom traumom?

Traumatske rane nemaju ograničeno trajanje. Kada se pojedinačni um nađe u mentalnom prostoru u kojem se ponovo susreće s traumatskim događajem od prije mnogo godina, ne doživljava ga kao historijski događaj iz prošlosti, nego kao nešto što se dešava u velikoj mjeri u sadašnjosti i shodno tome odgovara na to iskustvo. Možemo uočiti takozvanu bezvremenost kolektivnih traumatskih iskustava kada stanovništvo reaguje na današnju krizu kao da ih vraća na kritični događaj u prošlosti. 

Suočavanje sa kolektivnom traumom zahtjeva složen i dugotrajan proces ozdravljenja. U srži suočavanja i ozdravljenja je kolektivni proces rada kroz bolna, preplavljujuća iskustva, proces koji, na jednom nivou, uključuje pamćenje i davanje smisla traumatskim događajima. Ovaj proces ovisi o posjedovanju sposobnog i autentičnog aparata za kolektivno mišljenje ili kulture. 

Priznavanje traume

Prvi korak je prepoznavanje i priznavanje da je došlo do traumatičnog događaja i da je društvo pogođeno.

Istraživanja pokazuju važnost potrebe da i drugi priznaju stvarnost onoga što se dogodilo kako bi se došlo do izlječenja. Priznanje i potvrđivanje od strane drugih su posebno kritični, budući da se mnogi koji doživljavaju traumatične događaje bore da sami shvate stvarnost onoga što se dogodilo. U slučajevima genocida, razmjer i dubina ljudske okrutnosti su zaista izvan mogućnosti razumijevanja. Zbog toga na neki način priznanje stvarnosti onoga što se dogodilo od strane promatrača pomaže osobama da počnu procesuirati ono što je inače nezamislivo.

Priznanje onih koji su počinili zločine daje veliki značaj. Za to postoji niz razloga. Prvo, u mnogim slučajevima, oni su jedini svjedoci onoga što se dogodilo, i jedini drugi koji mogu u potpunosti znati šta se dogodilo. Drugo, postoji potreba da barem jedna strana bude odgovorna za ono što se dogodilo. U smislu individualne psihologije, kada osoba koja je izvršila napad odbija da prihvati odgovornost za ono što se dogodilo, teret odgovornosti za često pada na one koji su napadnuti. To je dobro poznat fenomen gdje osobe koje su pretrpjele seksualni napad često krive sebe za napad. Treće, pitanje odgovornosti oštro je praćeno pitanjem naknade za nanesenu patnju, čije je odsustvo često praćeno bolnim ogorčenjem.

Važno je stvoriti siguran prostor u društvu gdje ljudi mogu bez straha da dijele svoje osjećaje i iskustva. Solidarnost i podrška zajednice važni u procesu ozdravljenja. Ohrabrujući empatiju i podržavajući one koji su pogođeni, društvo može postići kolektivnu izgradnju otpornosti.

Postepeno vraćanje povjerenja i osjećaja normalnosti u društvu može biti dug i težak proces, ali je neophodan za dugoročno ozdravljenje. Kolektivna trauma je razarajući događaj u historiji grupe koji ima dalekosežne efekte i duboko utiče i na počinioce i na grupe žrtava mnogo godina nakon što su se događaji završili. Donedavno se psihološka literatura fokusirala gotovo isključivo na psihopatologiju i zdravstvene posljedice kolektivne traume. Ali danas postoji sve veći interes za razumijevanje društvenih i političkih implikacija obe strane kolektivne traume.

Izvori:

Audergon, A. (2004). Collective trauma: The nightmare of history. Psychotherapy and politics international, 2(1), 16-31

Hirschberger, G. (2018). Collective trauma and the social construction of meaning. Frontiers in psychology, 9, 351992..

Koh, E. (2021). The Healing of Historical Collective Trauma. Genocide Studies and Prevention: An International Journal, 15(1), 10.